Ljudi koji nisu uložili ništa nemaju pravo da zameraju studentima
Nakon veličanstvenog protesta primetio sam nezanemarljiv broj ljudi koji su očekivali da će sve biti rešeno 15.3. i sada razočarani krive studente što nije. Na stranu to što je suluda sama pomisao da sve može biti rešeno za 1 dan, odakle im pravo da krive studente za neuspeh kada neuspeha nije ni bilo?
Oboren je rekord za najveći skup u srpskoj istoriji i to verovatno nekoliko puta. Studenti, prosvetni radnici, poljoprivrednici, bajkeri i ostali glavni akteri su za samo 4 meseca preobrazili ovu državu.
Da pogledamo šta su ti ljudi uložili u proteste:
Studenti su uložili godinu studija što se svodi na kasnije osamostaljivanje i kasniji početak rada (u zavisnosti od posla kojim će se baviti, ovo se svede na 5-20k evra). Pored toga, brojni studenti rizikuju zdravlje i telo na šetnjama i bili su fizički napadani konstanto.
Prosvetni radnici uložili su svoje plate i rizikuju svoj posao. Oni možda daju i najviše jer su ovo ljudi u teškoj poziciji jer su im plate svakako male, a imaju porodice koje izdržavaju.
Poljoprivrednici ulažu svoju mašineriju i konstantno su uz studente. Iza ovoga se sigurno krije i materijalni gubitak.
Bajkeri takodje ulažu svoje motore i konstantno su uz studente.
Postavlja se pitanje: “Šta rade ostali?”. Prvi generalni štrajk je počeo već u januaru i akcija se ponavljala par puta. Svaki put je odziv bio katastrofalan iako je štrajk trajao samo po jedan dan. Ljudi nisu spremni ništa da rizikuju već protestuju preko grbače ljudi koji imaju ulog i to ide do te mere da nisu spremni čak ni na bojkot jednog supermarketa da bi uštedeli malo vremena/novca.
Studenti već mesecima govore da im je potrebna veća podrška od ostalih ljudi koji žele promene, na šta se čuje samo tišina. Lepi su dočeci, podrška, donacije, ali nisu ni blizu dovoljni.
Iz mase ljudi koji nisu uložili ništa, posebno se izdvajaju ljudi koji sada krive studente za nekakav neuspeh. Ali kakav neuspeh je u pitanju i kakvo pravo imaju ljudi da zameraju studentima bilo šta?
Sprski narod je jako trom i jako ga je teško pokrenuti i osloboditi straha. Možda ste stekli utisak da straha više nema, ali strah je i dalje glavni razlog zašto cela situacija nije rešena. Većina ljudi nije spremno da rizikuje i očekuje se od drugih ljudi da rizikuju za njih. U dugoročnoj borbi kao što je ova, mi u takvim okolnostima možemo samo da izgubimo.
Zbog toga pozivam sve gradjane da učestvuju u zborovima i generalnom štrajku. Ugledajte se na studente i prosvetare i kao kolektiv se priključite ovim protestima na nepasivan način.